Šapat kroz vrijeme

Raduj se srce moje Raduj se srce moje u svojoj malenosti U kojoj zadobí šrinu duše i spoznanja. U vremenu u kojem sve prolazi I kratka iskra radosti traje kao bljesak A tuga ljudskog života kao karavana duga Što se kroz bespuća sporo vuče Ostao je tek odjek Tvoga bezvremenskog glasa. U ruke Tvoje predajem duh svoj. Raduj se srce moje milosti božanskoj. U riječi se Tvojoj ogledam i pronalazim život svoj. Ne mogu me tlapnje pokolebati Niti me nepravda udaljiti od tebe. Ruke mi pružaš kad na pogrešan put Zablude me povedu. Sljepoći i slabosti mojoj ljudskoj nema lijeka Doli kapi tvoje božanske ljubavi. Raduj se srce moje. Nek ti psalmi Spasitelju polete iz duše, Nek ti se iz usta kao zlatne ptice vinu stihovi ljubavi. Raduj se srce moje Tu gdje te toplinom Njegova  ljubav vječna ogrijala.

Znam, dobro je Tvoj je korak putanja sjajne zvijezde Što vodi u dom bez suza. Kada pjevam o tebi Znam, dobro je. Riječ tvoja u srcu mom je zapis Na pergameni od stihova psalma. I dok je čujem Znam, dobro je. Svjetlo će razgrnuti mrak Snažnom rukom andela. Nije li svijet pogubno mjesto za život Mada ga je otac prvotno u raj stvorio A ti ipak dolaziš da ga spoznaš U krhkom tijelu djeteta, Da okusiš ljepotu majčinske ljubavi, Hladnoću siromašne postelje, Veličanstvo prirode, Ljepotu i bol življenja, Gorčinu izdaje, Bol probodenog srca. Ti dolaziš Dijete milo Da pokažeš radost utjehe, Veličinu praštanja, Smisao žrtve i odricanja, Utočište od nepravde. Iskusit ćeš sve moje strahove, Okusiti sve moje radosti, Iz iste ljudske čaše očaja piti ćemo nas dvoje I radovati se skupa smiraju. I sve dok ti se radujem Znam, dobro je. Ova cesta duga i zahtjevna Ima svoj smisao.

Dragocjena sadašnjost tišine i mira Noć je smirenje duše, počinak želja i osjećaja. Za vedrog neba moj prozor postaje šetnica zvjezdama i mjesecu. Prešetavaju se oni tako u tišini a ispod njih spavaju šume. Ispružim li ruku poneku mogu dodirnuti prstima ili mahnuti mjesecu ili zamisliti da ona najsjajnija, Danica, sluša moje misli i sanjivo klima svojom sjajnom nazubljenom glavicom. Hvala ti što si mi pokazao put baš do ovog mjesta Gospodine i učinio ga mojim domom. Noćas je tamna noć ali ne i manje lijepa. U tišini čujem samo kasnojesensku hladnu kišu kako grgolji olucima, tapše po prozoru. Ona je tiha melodija što prati moje misli što se rađaju i roje u tišini. Ona je noćas poput glazbe anđeoske harfe što širi adventski mir i radost. Ovo je mjesec promišljanja o Gospodinu i onom što donosi  Duh sveti u okrilju molitve. Spoznajući samu sebe i otkrivajući snagu za svaki novi izazov, zahvalna sam u ovoj kišnoj noći za sve ljude i situacije koje prođoše mojim životom i obl

  Webstilus portal Kategorija: Poezija, poezija... Objavljeno Ponedjeljak, 01 Rujan 2014 08:38 Hitovi: 685 Oblačim se opet U jedan obični dan bez sunca. Na stanici ću čekati vlakove, Makovi su uveli. Ljubio me nisi, Niti sam utočište bila tvojim rukama. Ljudi nisu radosni, svi gledaju u daljine. Nije moja kosa bila svila tvojim grudima, Niti oči moje bunari duboki U kojima se ogledao mjesec opijen tvojom rimom. Šoferi psuju pijanom pješaku ... Nisi  čeznuo za mojim korakom zapisanim u daljine Niti si čitao dane sa moga lica. Ljudi se  ne gledaju u oči...žure. Nisi dotaknuo moja stopala ranjena životom Niti s vrhova prstiju skinuo ključeve samoće. Kiša zasipa borove u alejama, vjetar im otima iglice s grana. Nisu tvoja usta okusila med  s mojih zatvorenih vjeđa Niti pobrisala suze sa umornih trepavica. Nebo je danas bijesni ocean što valove riga. Ali, dao si mi eho gora, ljepotu ljiljana, Jauk cvijeća, miris jeseni, šume začuđene, doline opijene

Samospoznaja Nekada smo vjerovali da dobro uvijek pobjeđuje zlo, nekada kad smo bili mali i kad su nas roditelji skrivali od svakoga zla. Nekada smo mislili da je svijet prelijepo mjesto za život, dok nismo počeli odrastati i postajati  svjesni kako je zlo sveprisutno i kako pravda ponekad ne dođe na svoje ili dođe prekasno. U životu je potrebno biti pravi virtuoz da bi razabrali dobro od zla koje se tako vješto zaogrne krinkom dobrote; ili pravi kaskader da preživiš ambise i padove. Zemaljska je pravda varljiva i ne može se očekivati od čovjeka da je udijeli. Svaki čovjek gleda drugačijim očima, svaka osoba ima pred sobom drugačiju sliku jedne te iste situacije,  onakavu sliku  kakvu želi vidjeti, ponekad namjerno zavaravajući sebe a ponekad uvjetovanu njegovim rođenjem i prilikama u kojima je odrastao i sazrijevao ( ako je ikada uspio doseći zrelost ). Tek dubokim proučavanjem sebe i  samospoznajom možemo realno sagledati i druge ljude i situacije. Samospoznaja je transformac

Kosa Još dodiri tvoji meki u njoj sniju, Miris tvoje ruke još me nekad svlada I poljupci zadnji  uvojcima zriju K’o  crvene trešnje iz šumskoga hlada. K’o lahora eho vratom šapat zvoni, K’o  odbjegla ptica sa zaspalih njiva. Zatvorila vrata uspomenam‘ svim sam Ali još te kosa u uvojku sniva. Zabranit  ću vjetru da je igrom draži K’o otkose zadnje poljima kad nosi, Prišapnut ću noći da pokrije tamom Ostavljeni  dodir tu u mojoj kosi.

To nisam ja To je jato divljih pataka nastanilo moje srce Pa se svako malo Iz grudi otimlju tvome jugu, Toplini tvoga zagrljaja. To nisam ja. To je pukla ogrlica bijela iz moga sna I biseri snježni kao sazviježđa Dokotrljaju se tebi iz suzna oka dva. Ne, to nisam ja. To je vjetar otpuhao lišće breze bijele. Jesenima tvojim donijeti radost Njene su grane htjele. Nisam ja.

Ruža Čovjek je kao biljka. I on živi svoja godišnja doba. U proljeću se   rađa i raste kao nježno i krhko biće što treba njegu i ljubav da bi u ljetu procvalo najljepšim cvijetom. Tad mu je snaga nemjerljiva, mirisi neodoljivi, boje zanosne. U jeseni daje svoje prve plodove. Vjetrovi i mrazevi udaraju njegovo zrelu stabljiku sad već sklonu povijanju i naginjanju ka zemlji. Jedan po jedan list ruše mrazevi a vjetar ih raznosi u daljine sve dok potpuno ne ogoli i ne ostane sam poput stabla na pustopoljini. Zima je prestanak svega, hladnoća i led i potpuno odumiranje. Gledam ružu u svome vrtu. Skoro će kraj studenog a njen cvijet prkosi olujama i mrazevima. Oko sebe nanizala pupoljke a lišće već skoro žuto i nagriženo vremenom. Ne da se, do zadnjeg trenutka daje sve najbolje od sebe. A koliko sam joj puta odrezivala grane jer je smetala svojom djevojačkom   razmetljivošću, koliko sam je puta prenijela sa jednog mjesta na drugo misleći da će baš na tome uhvatiti više sunca. A on

Četiri doba ljubavi Kao brod nasukan na hridine ljubavi, Nemilosti oluja prepušten, Putnik sam izgubljen u vremenu. Topli pjesak tvojih obala Posteljom mi postade, (Ah, onog ljeta...) A zvijezde što se ogledale u pučini Zadnje iskre radosti. Otkrih  tvoju dušu Kao što drevna blaga otkrivaju pomorci.                                               Ali onda dođe jesen I hladne kiše padoše na usamljene obale. Uragani utrnuše svjetionik ljubavi. Ureknu me zimski vjetar Da stojim sama na dokovima Čekajući izgubljena proljeća I mašem pticama u letu.

Ne moraš imati bogatstvo da bi uživao ljepotu. Vjetar je pokrao lišće ali mrazevi su bili blagi. Dašak ljeta napaja moju žeđ za bojama. Sve me još veseli  jer lavanda miriše ljubičasto, divlja ruža sazrela u najljepšu crvenu. Još samo da upalim svijeću. Poezija je moja u bojama jeseni.

Sakrij me U zakutku srca Tamo gdje se ne gube nade I gdje mrak ne zaustavlja Poglede otete predvečerju. Jedino tamo mogu biti ono što jesam. Tiha rijeka što ljubi obale, Šum lišća u jasikama, Žica tvog  gudala Čiji se zvuk vremenom rasipa. Sakrij me u zakutke svitanja, Obrani moje snove I ne reci ništa mojim suzama Što poželješe tvoje ruke. Ne reci ništa drhtaju srca što je iznemoglo Od tolikih dana, tolikih lutanja, a  nikad preumorno da voli. Sakrij me u zakutcima svitanja Samo su jutra za me obojana spasenjem I čuvaj me kao što šuma čuva Bijele i  ogoljele breze U samoći i tišini vremena.

Budi moje jutro Već dugo te duša zaboravit' kani Pa šuti tišinom napuštenih gora. Ali svu noć opet donosi mi vjetar Stihove i ljubav na valima mora. Šapuću ti usne kroz svitanja tiha "Budi moje jutro, budi plavo, nježno Zagrli me mila uzdasima blagim Budi moje jutro, svani   neizbježno." U snovima tražim to što java ne da I suza mi samo tu na jastuk kane "Ja sam tvoje jutro, noćca oka tvoga I sunce sam što ti obasjava dane." Samo sreću za te od Boga ja   molim Jer   duša je tvoja miris moje bašte. Ljubavlju te tihom u snovima dišem Jer predmet si moje najnježnije mašte.