Šapat kroz vrijeme

Iris Uberi me nježno... Iris se zovem I rastem u proljećima. U baršun plavi obukla me livada. Mjesec mi zlatne broševe skovao, Od muslina bijelog obrube našio. Uberi me nježno Jer gospodar cvijeća ti si. Ti znaš nježnost mojih latica Od plavog organdina. Sunce je ispisalo Tvoje ime na rubovima. Za tebe cvjetam tako kratko. Za tebe, Tebe... Uberi me nježno. U grudima me nosi, Sretna da uvenem...

Starinsko ljubavno pismo (Jesenji privid) Kad noć Vam tamom uokviri prozore I pogled nebu pružate, Vi ne vidite kao ja Kako zvijezde prosipaju Vaše stihove iz vasione. Pod mjesečinom Grle se grane vrbe i javora Kao da oponašaju ljudske ruke. Grlica guguće utjehu Vašem oku snenom U daljine zagledanom. Jel mi to pod prozorom Procvao grm Vaših čarobnih riječi? Jel mi to poljem maglica jesenja Pogled zamamni od Vaših uzdaha istkala Prividu sveti? Dal vam   se u nujnosti grudi nadimlju Od rukopisa moga kojim me prizivate iz nijemosti. U   noći   kada mi šaljete šapat   preko šuma U ruke mi zora bijela liježe. Kakvo li je tek svjetlo Od pogleda Vaše duše.

Nakon svega Ne pitaj se  kamo sam otišla I hoću li se ikada vratiti. Svi jednom odu I čovjek ostane sam gledajući svoje prazne dlanove. Uzaludno je pružati ruke Za uspomenama rasutim u vremenu Raspršenih iluzija Jer ni jeseni ne pružaju Gole i mokre grane Za pticama što odlaze I lišćem što ih  u tišini napušta. I ja ne dam žalu života Da bude moj suputnik. Ni more ne žaluje Za školjkama i biserima Iščupanim iz sigurnosti njegovoga dna Već se raduje suncu i mjesecu I zvijezdama Što novi sjaj mu donose. A čovjek je tako nezasito biće Sve što ima tomu se ne veseli. Tek kad izgubi za tim ruke pruža. Ne pitaj se  kamo sam otišla. I putnici se spašavaju kad brodovi tonu i ne okreću se više Za slomljenim jedrima, Tužnim podsjetnicima njihove slabosti. Samo najjači idu spram vjetra Ni u bolu ne zaboravljajući Ljepotu kojom su plovili.