Šapat kroz vrijeme

Božić Sretan ti Božić ljubavi. Padaju hladni snjegovi. U srcu ipak sreća je Tu gdje su tvoji tragovi. Nebom se zvijezde prosule. Pahulje ceste posule. U našem domu ljubavi Božićna sreća u meni. Sretan ti Božić ljubavi! Padaju hladni snjegovi! Radost i mir je sa nama, Jer ja još čuvam sjećanja.

 Teško je onoj što na hrid je posadiše Žena je kao drvo Koje ponekad treba obrezati Da bi u proljeće cvjetala obilno, Nježno ticati mlade grane, Okupati ju toplom kišom osjećaja, Na čvrstom tlu da pusti korijenje  I cvjeta najkorisnijim cvijetom. Nagrađen ćeš biti  Najzrelijim plodovima ljubavi. Teško je onoj  Što na strmu hrid je posadiše.  Vjetrovi joj nisu nakloni A plodovi joj se o stijenje razbijaju.

  Igra skrivača   Bila je jesen i padalo je lišće Poput bajke. Djeca su od njega Gradila hrpice za sakrivanje. Moje se srce skrivalo od bola Koji bi ga uvijek pronašao. Tebe je usud sakrio .   Cijelu sam   zimu presjedila kraj prozora Misleći da ćeš doći sa pahuljama i sjevercem Koji je putovao cijele dane i noći Preko visokih planina iz našeg rodnog kraja. Ali stigle su samo uspomene  Na krilima vjetra Što se poigraše sa zamagljenim staklom I učiniše da prozor zaplače Jer ti nisi došao.   Moje se srce skrivalo od suza Čekajući proljeće Koje   je granulo pupajući silinom i ljepotom. Čekala sam te ispod rascvale trešnje nerotkinje Gdje su tvoji su koraci iz prošlosti  Još bili utisnuti u mekanu zemlju. Trava je bujala    Čekajući zamah tvojih mišica I cvijet je u čežnji opadao. Mislila sam da me gledaš iz očiju prolaznika   I samo čekaš trenutak da se javiš . Svi su prošli a tebe nije bilo I moje se srce skrivalo od suza Koje

  Bura   Trga iglice borovima, Zadnje lišće bez zbogom granama uzima, U igru ih zameće, pod svjetlost lanterni prostire. Čas ti je na usama, poljupcima zavidna, Čas kroz prste tvoje zvižduke u moju kosu zapliće. Tjera me u sklonište tvoga zagrljaja, Uzburkala je lice grada, razigrala krošnje, Po portalima drevnim osmijehe ledene riše. Dal moje,  Ili tvoji li su Il' sjenke su to borova Pognute u čaroliji noćnoj Kao kamene pjesničke statue na klupama. Grliš me,  Braniš od zaigranosti njene hladne Dok tiho za ljubav našu Malo sklonište tražimo.  

  Biti će ti onako kako si sam napraviš, kažu neki. Drugi pak, tvrde da je sve u životu splet okolnosti i sudbine. Ja bih rekla da su ove dvije tvrdnje čvrsto povezane u jednu cjelinu života. U njemu te snađu razne okolnosti na koje ne možeš ili nisi mogao utjecati ali sve ovisi o tome da li i kako prihvaćaš situacije. Teška razdoblja u životu dođu i prođu, vrte se u krug, dižemo se i padamo. Život je drama i vječita borba s vrlo malo sretnih trenutaka koje pohranjujemo u skrivenu škrinju vremeplova, ukrašenu biserima sreće, ljubavi i nade. Ja svoja lijepa sjećanja zapisujem i pohranjujem. I ona loša koja idu u jednu tamnu komoru koju nerado otvaram ali iz nje učim, učim život, analiziram život. Bitno je raditi na sebi da postanemo bolji, zato nam trebaju sva ta iskustva, i dobra i loša da bismo u budućnosti što manje griješili i bili u miru sa sobom i drugima. A unutarnji mir je najvažniji za čovjeka. Pisati, znači ispovjediti se samom sebi, kontrolirano preživjeti ponovo situacije ko

U prolaznosti Oni zaviruju u zjenice Strpljivo tražeći tragove bola. Kažu da još nosim dugu u očima I osmijeh odbjegao iz mladenačkih stihova Još nekako živi na usnama. Odgovaram  tišinom osjećaja, Ljubav već odaslana u prošlost, Samo je jedna  I ne može  biti dvaput udijeljena. Prilaze sasvim blizu Sa htijenjem da uberu kapljicu veselja S polunasmiješenih obraza Ne razumijevajući da punina mi je daleko i drugdje I da u praznini moga pogleda Gledaju samo odsjaj sreće Zbog nečijeg postojanja. Pa im se čini da još sam tu Potpuna, mudra i dovršena I da za njih nosim taj zanos u očima I davnu djevojačku  umilnost na usnama. Zagledaju. Al ne razumiju kodove na mom licu Niti boje moga bića pristaju njihovim proljećima  Koja su za mene bezimena i hladna. Ne razumiju da proljeća su drugdje  I ovaj zagonetni cvijet što cvjeta na vrhovima prstiju Zalile su neke daleke kiše Pa iza sebe ostavlja samo miris stihova Koji su jedino što traje u prolaznosti.

  Kad prođe ljeto Kad prođe ljeto i jesen tiho Ukrade tebe sa moga puta Suza će opet kapnuti nježno Na mokru travu kraj cvijeta žuta. Umrijet će trave u  jeseni ovoj Bez tvojeg glasa, b ez tvojih rima. Pomest će vjetar osmijehe sretne Kad se u snove useli zima. I jutrom nikog neće biti Da šaptom mi tihim dušu budi, Kapat će tuga iz oka moga: „Ti sretan budi, o sretan budi.“ Ne živi moja zaspala duša Bez sunca vrela, samotna žala, Umrijet će pjesnik, ostat će samo Na nebu jedna iskrica mala,   Iskrica mala.. Dragica Šimić  

  Imena Ne budi me noću, Ne kradi mi san spokojan, Kradljivče. Zaigran si u mom srcu Kao večernji lahor u krošnjama. Tijelo mi treperi  Od tvoga glasa uzdrhtalog od čežnje. Nesanica, dat ću ti ime nemiru slatki Ili Ključar vrata moje duše. Ne tražiš prečace, vrletima ne vrludaš, Široki i svijetli puti U srce te moje dovode. Kad uđeš, molim te Zatvori vrata  I ostani zauvijek, Ljubavi.  

 Anđelu Mihaelu U tuzi i samoći, u radosti i nadama, vojska Božjih anđela je s nama, Mihael, naš najsnažniji  branitelj od zloga nas ne ostavlja. Anđelu Mihaelu Sakrit ću se, Jer uvijek sam  voljela biti u zavjetrini tvojih  krila. Nisam cvijet što ljepotom osvaja I miris opojni širi na gradskim trgovima. Ja volim biti nevidljiva, Tek travka mala što ponekad samo zaiskri Od prve jutarnje rose. Navikla sam zibati bubamare u tišini, Ponekad nositi maslačkovo paperje na svom krhkom tijelu, Mravi su moji odani prijatelji Dok noću  tiho zborim sa zvijezdama. Sakrit ću se I bit ću slaba, I bit ću ranjiva, I bit ću čovjek, I plakati ću da ne vide drugi. Znat ćeš samo ti moj anđele Mihaele.

Pusti me goro U  jatu sam ptica. U starom gradom Što  čuči na vrhu goropadne planine. Sišla bih ti gorom U naručaj od lišća i cvijeća. Spustila bih glavu u tvoju ravnicu Od svibanjske nježnosti, Miomirisa i čežnje. Napustila bih jato Što  pjeva najdivnije sevdalinke duše Ali planina me divotom zarobila, Jato me sladom pjeva začaralo, Zarobih se dolino Doći ti ne mogu.

Sva nesreća u svijetu ( tuga, nezadovoljstvo, trauma) je zbog nedostatka ili potpunog izostanka ljubavi među ljudima. Od ljubavi smo stvoreni i tragamo za njom i čeznemo cijeli život bez obzira na godine. Dok volim još osjećam da živim.  Pašeš mi, jednostavno...

Iris Uberi me nježno... Iris se zovem I rastem u proljećima. U baršun plavi obukla me livada. Mjesec mi zlatne broševe skovao, Od muslina bijelog obrube našio. Uberi me nježno Jer gospodar cvijeća ti si. Ti znaš nježnost mojih latica Od plavog organdina. Sunce je ispisalo Tvoje ime na rubovima. Za tebe cvjetam tako kratko. Za tebe, Tebe... Uberi me nježno. U grudima me nosi, Sretna da uvenem...

Starinsko ljubavno pismo (Jesenji privid) Kad noć Vam tamom uokviri prozore I pogled nebu pružate, Vi ne vidite kao ja Kako zvijezde prosipaju Vaše stihove iz vasione. Pod mjesečinom Grle se grane vrbe i javora Kao da oponašaju ljudske ruke. Grlica guguće utjehu Vašem oku snenom U daljine zagledanom. Jel mi to pod prozorom Procvao grm Vaših čarobnih riječi? Jel mi to poljem maglica jesenja Pogled zamamni od Vaših uzdaha istkala Prividu sveti? Dal vam   se u nujnosti grudi nadimlju Od rukopisa moga kojim me prizivate iz nijemosti. U   noći   kada mi šaljete šapat   preko šuma U ruke mi zora bijela liježe. Kakvo li je tek svjetlo Od pogleda Vaše duše.

Nakon svega Ne pitaj se  kamo sam otišla I hoću li se ikada vratiti. Svi jednom odu I čovjek ostane sam gledajući svoje prazne dlanove. Uzaludno je pružati ruke Za uspomenama rasutim u vremenu Raspršenih iluzija Jer ni jeseni ne pružaju Gole i mokre grane Za pticama što odlaze I lišćem što ih  u tišini napušta. I ja ne dam žalu života Da bude moj suputnik. Ni more ne žaluje Za školjkama i biserima Iščupanim iz sigurnosti njegovoga dna Već se raduje suncu i mjesecu I zvijezdama Što novi sjaj mu donose. A čovjek je tako nezasito biće Sve što ima tomu se ne veseli. Tek kad izgubi za tim ruke pruža. Ne pitaj se  kamo sam otišla. I putnici se spašavaju kad brodovi tonu i ne okreću se više Za slomljenim jedrima, Tužnim podsjetnicima njihove slabosti. Samo najjači idu spram vjetra Ni u bolu ne zaboravljajući Ljepotu kojom su plovili.

Da si me bio vrijedan Zašto ti moje ime još drhti na usnama Iz duše odbjeglo... Ta znaš Da sam neumorni ubojica sjećanja... Ni jednome cvijetu ne dam da procvjeta Na našim zaboravljenim livadama. Ja sam i kosac i revni žeteoc Davno započetih snova. I brana sam Postavljena pred zelenu rijeku U kojoj cvjetaju modre alge ljubavi I moje srce pretvaraju u hladni žad. Da si me bio vrijedan Izabrala bih da budem crveni cvijet Uz tvoj stari dovratak Da se sretna radujem tvojim koracima I da ponovo budem rijeka Zaljubljena, modra i tajanstvena. I da se jednog dana Ulijem u njedra tvoga oceana.

Nema više ni starice majke, a odavno ni stare kuće koja je izgorjela u ratnom vihoru 1993. Sliku Rodna kuća djetinjstva naslikao moj brat tehnikom akvarel. Hvala ti mama Moja je tuga poput brda Što baca sjenku na pridošle dane bez tebe A moja radost Što si skinula tešku košulju bolna tijela Pretvarajući se u svjetlosno biće Snažna je poput radosti rađanja. Jer smrt promijeni sve, mama, Otvori nove vidike, donese saznanja. Rastavio nas je život A teški hod tvojih stopala Postajao je sve kraći i nemoćniji. Pitam se, jesam li postala siroče U ovim poznim godinama I mogu li biti siroče uz Oca svoga nebeskoga Koji me povjerio tebi Anđele moj, Na čuvanje. Naši zadnji zagrljaji bili su još topli Kad sam ti pomagala da staneš na noge. Rekla sam ti: - Zagrli me čvrsto oko vrata. Hodajmo zajedno, mama! I ti bi poslušala bBagoslivljajući me pritom I hvaleći moje vrline. A ne znaš, mila moja Da će ti naši zadnji zagrljaji Ostati najljepše spone naših

Smiraj Voljela bih još jednom U  smiraju dana Zaspati na tvojem ramenu Kao što jaganjci usniju Na toplim zelenim pašnjacima Dok im bijelo runo U zlato boji mjesečina. Voljela bih opet Dotaknuti tvoje usne slatkim nemirom Kao što se u rumenilu sutona Brijegovi  dotiču sa suncem na zalasku. Da mi još jednom Ruka utone u tvoj  dlan Kao kad se hladnoj noći Odraz mjeseca utopi u toploj  rijeci I svu noć plovi u ljepoti Pa neka prođe život Nek zgasnem Kao krijesnica u divoti.