Šapat kroz vrijeme

U prolaznosti Oni zaviruju u zjenice Strpljivo tražeći tragove bola. Kažu da još nosim dugu u očima I osmijeh odbjegao iz mladenačkih stihova Još nekako živi na usnama. Odgovaram  tišinom osjećaja, Ljubav već odaslana u prošlost, Samo je jedna  I ne može  biti dvaput udijeljena. Prilaze sasvim blizu Sa htijenjem da uberu kapljicu veselja S polunasmiješenih obraza Ne razumijevajući da punina mi je daleko i drugdje I da u praznini moga pogleda Gledaju samo odsjaj sreće Zbog nečijeg postojanja. Pa im se čini da još sam tu Potpuna, mudra i dovršena I da za njih nosim taj zanos u očima I davnu djevojačku  umilnost na usnama. Zagledaju. Al ne razumiju kodove na mom licu Niti boje moga bića pristaju njihovim proljećima  Koja su za mene bezimena i hladna. Ne razumiju da proljeća su drugdje  I ovaj zagonetni cvijet što cvjeta na vrhovima prstiju Zalile su neke daleke kiše Pa iza sebe ostavlja samo miris stihova Koji su jedino što traje u prolaznosti.

  Kad prođe ljeto Kad prođe ljeto i jesen tiho Ukrade tebe sa moga puta Suza će opet kapnuti nježno Na mokru travu kraj cvijeta žuta. Umrijet će trave u  jeseni ovoj Bez tvojeg glasa, b ez tvojih rima. Pomest će vjetar osmijehe sretne Kad se u snove useli zima. I jutrom nikog neće biti Da šaptom mi tihim dušu budi, Kapat će tuga iz oka moga: „Ti sretan budi, o sretan budi.“ Ne živi moja zaspala duša Bez sunca vrela, samotna žala, Umrijet će pjesnik, ostat će samo Na nebu jedna iskrica mala,   Iskrica mala.. Dragica Šimić  

  Imena Ne budi me noću, Ne kradi mi san spokojan, Kradljivče. Zaigran si u mom srcu Kao večernji lahor u krošnjama. Tijelo mi treperi  Od tvoga glasa uzdrhtalog od čežnje. Nesanica, dat ću ti ime nemiru slatki Ili Ključar vrata moje duše. Ne tražiš prečace, vrletima ne vrludaš, Široki i svijetli puti U srce te moje dovode. Kad uđeš, molim te Zatvori vrata  I ostani zauvijek, Ljubavi.