Šapat kroz vrijeme

Prošla je bjelina  svibnja  i sve se stopilo u zelenu svih nijansi. U daljini Sljeme, sivo s bijelom kulom Medvedgradskom. Nebo je nijansu svjetlije na horizontu  a prema visinama u plavo sivu  se pretače. Prošla je bjelina i mirisi svibnja,  u rijetkim se krošnjama sklupčao cvijet. Juni treperi u lišću i oborenim travama u otkosima.  Trešnje zriju, vrbe se njišu , vlakovi žure, makovi mašu glavicama. Sve je puno uspomena, svaka je boja trag, svaki miris osjećaj, svaki pokret uspomena.  Konačno živim smiraj i ne dam da mi ga iko uzme.

Kad prođeš sve te godine, Borbe, muke i nastojanja Da budeš zgodan i lijep, Prihvatljiv i zabavan, Uspješan i imućan. Kad su iza tebe dani Kad te nisu prihvaćali, Kad su te ogovarali, Kad su mrzili tvoju smirenost I tvoju pozitivu, Kad su te izolirali Jer nisi pristajao  Na njihove uvjete i poniženja. I kad si zavolio sebe I prihvatio svoju samoću I pronašao svoj svijet Shvatiš da nada nije uzaludna I da je prihvaćanje  Onog što ne možeš promijeniti  Ispravno.  Kako je dobro Shvatiti da nisi kriv I da je tako moralo biti I da je život samo igra  U kojoj nekada pobjeđuješ  A nekada izgubiš. Kako je dobro  I u gubljenju biti svoj.

  Grad je prognao šumu Neki su ljudi  oborili stabla I ptice su pobjegle daleko. Na prozoru više ne vidim zvijezde Od svjetla uličnih svjetiljki u nizu. Uskoro će strojevi utišati šum trave u proljeću I topli zvuk zrikavaca u predvečerje. Moja je kuća usamljena  Bez šuma olistalih krošnji na vjetru I kiše više nemaju onu prisnu draž  Šuštanja u jeseni. Grad je okrutno prognao šumu Moje je srce usamljeno bez ptica i leptira. Zvjezdani svemir  Je pobjegao na drugi kraj svijeta Negdje, gdje nema bagera  i buke. A nekad sam snivala ispod igre svjetla Sa zvijezdama u okupanim granama vrba.

 Najveće bogatstvo je imati mir u duši. Za to ti zahvaljujem Bože. Sve one rane i ožiljke koje čovjeku nanesu drugi ljudi ili osoba sama sebi, izliječiti može jedino božanska ljubav i božanska istina. Ako mi je i dalje pisati neka to bude na tvoju slavu Gospodine Bože moj, i u skladu s vjerom kojom si me zaštitio od zloga.  Hvala ti Bože.

 Jesam li to bila ja Sjećam se jedne noći Kad se rodih u jednoj tvojoj pjesmi.... Bila sam buntovna djevojčica  Koja je voljela jorgovane. Namjerno si napisao da je proljeće A ti da si baštovan i cvjećar riječi. U toj pjesmi je stalno nešto cvjetalo i mirisalo poput ružina vrta.  Već u drugoj strofi izrasla sam  Poput sjenovitog drveta u tvoju dragu. Ti si bio oblak s kojim se moja krošnja  Grlila na vjetru. Probudih se u trećoj strofi U tvome toplom naručju. Ljubio si me poljupcima Neobuzdanim poput sudbine I opojnim poput ljubavi Čiji ovisnik ostadoh za svagda. I sad se sjećam  kad se jedne noći Rodih u tvojem stihu. Divna je to avantura bila mili moj, Ali uvijek se ipak pitam Jesam li to stvarno bila ja?

Zov   Probudi se zemljo umorna od snova Što smrznutom nogom dani još te gaze, Propupaj životom i oslikaj suncem Povenulu travu  životne mi  staze. Osjećam tvoj drhtaj, ljepotice moja! Budi jaka, opet zazeleni grane Da osjetim sestro, da me sunce ljubi Vraćajući svjetlo u smrznute dane. Poigraj se nježno sa lišćem u gaju I dovedi  ptice da umilno poje. Već osjetim radost ljubica u travi, Očarana slutim sve pothvate tvoje. S proljećem se spusti iz gora sa cvijetom Razbudi sva čula, ljubav, smijeh i strast, Rijeku mi zanjiši i zaiskri sjajem Da možemo noću zvijezde nebu krast. Sputaj tamne noći i razuzdaj dane, Skini nebu izgled umoran i siv Da osjetim opet u nemirnom srcu Da je tako dobro  bit' pod zvjezdam'  živ.

 DA NE BUDEM TUGA Pokriva  me zima, bjelina joj teška. Gdje ugrijat srce sleđeno u snijegu? Plesala bih rado u vrtlogu bijelom Da postanem jela na zelenom brijegu. I  bila bih drvo što spokojno šuti, Predala bih dane zaboravu krasnom, Šumila bih nebu što oluje sluti, Da pobjegnem samo tom usudu jasnom. Pahulja bih bila što polako pada, Treperi na vjetru, u srebro se niže Daleko od tuge predati se  letu, Prizemljit se lako, jelenima bliže. Tako svakom letu jednom dođe kraj Pa i tuga ima svoj skriveni  sjaj.

  Zvjezdice Zvjezdanim prahom oči duše otvaraš, Tvoje prazne ruke puninu donose. Bokori divlji u srcu cvjetaju A suze tek trag su bezdana. Dok si daleko, ipak si srcu blizu. Dok tražiš me, mojim traganjima je kraj. Dok u zvijezde gledaš ja kradem im malo tebe. Jesenska si radost mojim perivojima. Vjetrovi su andeli što dahom me tvojim Kraj uzglavlja nagrade. I dok me miluju dušom tvojom U predvečerje Ja jesen volim i zimama se radujem.

  Zadnji sanjar Ja sam valjda zadnji sanjar Na jesenjem kalendaru gubilišta, Izgubljenih snova, Samo kišama vjeran I vjetru što zadnji je šetač Ispod mokrih drvoreda. Ponekad, Nade ostaju iza mene Povrijeđene tišinom I čekanjem I maštanjem O zadnjim utočištima za uplašene srne. Ja sam sigurno zadnji sanjar Na beskrajnim putanjama stihova.

  Volim Ja volim pjevati o cvijeću I misliti da si moja potočnica Skrivena u tajnim livadama duše. Ja volim bajke iz djetinjstva I čudna stvorenja iz začaranih šuma, Vile i patuljke zaboravljene U žurbi nadošlog vremena, U vrevi grada u kojem sam tvoja. Volim pjevati o godinama Ugniježdenim u tvojim rukama kojima daješ mir mojim skrivenim nemirima. Volim te voljeti tako Otetog od prolaznosti Šutnjom I pjesmom Što nas je u radost zaplela.

S tobom sam Možda smo daleko Ali osjećam dar si stvaran kao noć, Noć u kojoj ne bih smjela izreći neke riječi... S tobom sam, Kad si sam I kad me trebaš. S tobom sam Jer k sebi više ne dolazim. Zaboravih tko sam Jer zov tvoje duše je glasniji od mog razuma I ljepši od svakoga sna. S tobom sam u noći U kojoj ti ne mogu reći sve, Ali ti sve znaš.

Ptica Hoće li se otvoriti krletka Da uzdrhtala i slaba krene na let? Može li se letjeti krila slomljenih Pjevati uzdrhtala glasa? Daleko su visine I sunce zove... Tek pijuk lagan Slabi je glas duše. Ko će slomljenim krilima poleta dati, Ko obristi suzu iz krajička oka? Da li još strahove u duši nosi Na bosim nogama lance nevidljive? Još gleda u procvale grane Nemoćna da se vine I osjeti miris cvijeta I vjetar u krilima. Pogledima samo miluje nebo Plavetnila željna, ranjena..

  Pravo Imam li pravo na tvoje dlanove, Tvoja stopalaa dal' pokazuju put? Kodovima tajnim u misao se upisuješ. Zašto mi u plavo bojaš obzorja, Zašto mi svijet u očima donosiš... Širine, dubine predamnom otvaraš? Imam li pravo na tvoje biće, Na svitanja u kojima se budiš U zalascima smijem li te čekati? Za koga te stvorio Bog, Zašto te ljubavlju nazvao? Imam li prava na tvoje dlanove?

  Pitanja Ako sačuvam besane noći I bijjela razgrnuta jutra Samo za tvoje ruke... Hoćeš li... Ako utišam riječi duše I u biserne školjke pohranim uzdahe... Možeš li... Ako snjegovi dođu ranije I u njima te ne bude... Kako ću... Hoće li zime doći za jesenima Kao i prije.. Hoće li nas opet buditi proljeća Kad koraci ti utihnu u daljinama I dani zametu nedostajanje...

  Mimoze Iz procjepa kamenih došle su Kao suze andjela Što proljeća dah, rukom tvojom U srce mi zadjenuše. Oči su ti ogledalo pučine U kojem cvjetaju akacije, Dar ljubavi nježne Na dlanovima donosiš. Sitne i meke poljupce daljina Nježnošću zlatnom po kosi mi prosipaš Opijaš šaptom mediterana Gdje snovi se naši ugnijezdiše. Nježne su poput ljubavi tvoje Meke poput puti žene Tvojih su ruku dodiri nježni, U čaši vode dar tvoj procvali.

Potres Umjesto zvijezda Sjaje zaleđene pahulje na prozoru. Bjelinom noćno nebo liječi blatnjavu zemlju, Pokriva otisak sporih  koraka  Umornih staraca i djece. Preplašena ljudska vrsta jeca  Nad stalnim krikom prirode što ruši. U zemlji se procjepi rastvaraju. Utroba riga pijesak i gejzire. Snijeg pada na srušene gradove i sela. Pokriva stabla i šume. Ceste sjaje pod noćnim svjetlom Uličnih svjetiljki.  Neka zaspe dijete dok mu majka Tiho zimske bajke govori. Neka se zagrle starci u tišini Dok vjetar snijegom pute zameće. Neka odahnu otac i majka Pred usnulim strahom preplašenog djeteta. Neka i srna u šumi svoj spokoj pronađe. Zaspimo pokriveni bjelinom I čekajmo proljeće Jer u proljeće,  Kad ševa zapjeva i gaj prolista Sve je ljepše i lakše.