Šapat kroz vrijeme

Dugo te već nema Zvijezde trepere čežnjom u hladnoj zimskoj noći. Moje je biće kao drvo pokriveno injem Koje uzalud čeka proljeće. I ti možda tuguješ za mnom Okovan istim zimskim krajolikom I ne znajući da si sunce Pod kojim bih procvjetala u najljepši behar.

Tako je moralo biti Kada mi nedostaješ Zatvorim oči u čežnji Kao da nekoga čekam, Nekoga zbog koga pjevušim U praznoj kući na periferiji Dok lakiram nokte u crveno. Kada mi nedostaješ Često zaboravim Da sam Ukorjenjena Poput vrbe na obali Koja nije mjesto mog rođenja Nego mjesto umiranja I da više ne mogu hodati koracima Koji bi me odveli u tvoju blizinu. Kada mi nedostaješ Noću se ispovijedam mjesecu I pričam mu priče o ljubavi. A on me ozarena lica sluša Uživajući od ljepote, Odlučan da će čuvati tajnu do kraja svijeta. Kada mi nedostaješ Ja samo prigrlim sjećanja Daleko, daleko od tvoga bića I tiho u sebi kažem: -Tako je moralo biti.

Čini se kao da smo o životu rekli sve, puno toga je napisano i izrečeno. Samo se o smrti  vrlo malo zna. Ono što je sasvim sigurno i izvjesno je   da je ona dio životnog repertoara, da je neminovna i da će sigurno doći. Spoznaje oslobađaju čovjeka od straha. Predodređeni smo za umiranje i bilo bi besmisleno kada bi to bio kraj.   Život je avantura koja brzo završi i koliko god da je prepreka i nevolja u tom životu svi želimo ostati što duže na tom nepredvidljivom putu. Ali, ja vjerujem da živimo život zbog uzvišenije spoznaje u koju dolazimo kroz umiranje.   Kao što   priroda u jesen skida svoje iznošeno ruho da bi u proljeću zasjala novim sjajem, tako i ljudi na kraju života skidaju teški oklop propadljivog tijela doživljavajući slobodu i let duše u vječnu svjetlost. Pogled u vječnost Jesen je stigla,   neminovna Da   travama uzme   zanosnu mladost I nevjernim pokaže da vrijeme je ono Što pregrštem dijeli i tugu i radost. Srebrne kose

Ptica koja umire pjevajući Tražila sam te Kao što žedan putnik za izvorom traga i žudi Svi mi putevi bijahu strani A odmorišta nepoznata Noći su hladne padale na moja ramena Kao teret iskonski A jutra bijela i bezbojna Dolazila u svom neminovnom hodu kroz život. Poslije tebe radost me spozna I nastani se u meni Kao topla ptica Puna svakojakog perja i cvrkuta. I sve bi bilo dobro Da  u blizini nije rastao grm prepun trnja. Bila je to ptica koja umire pjevajući.

Sloboda je za mene jedno od najvažnijih ljudskih prava. Sloboda garantira da živiš istinu u životu, da cijeniš sebe kao dostojanstveno stvaralačko  i neovisno ljudsko biće a istovremeno pripadaš zajednici na zdrav i moralan način, obogaćujući je svojim znanjem i iskustvom. Sloboda može pametnima biti inspiracija a glupima samouništenje. Rekoše jednom " Ni previše slobode nije dobro" ali to izmišliše oni koji je ne žive s ljubavlju i odanošću  ispravnim idealima. Mene nemoj vezati Jer vjetru se ne stavlja ni prsten Ni niska bisera oko vrata. Vjetru ne tebaju dvori Ni kočije od zlata. U krošnjama i lìšću On zaspati najslađe zna. U letu pod plavim nebom Sreća je njegova sva. Mene nemoj vezati Jer vlati trave ne treba Veći biser od rose, Rađanje pjesme u suton U vjetar puštene kose. Bogatstvo je mojoj duši Kroz beskraj slobodan hod. U oku mi se ogleda svijet, I  zvjezdan  nebeski svod. Ni rječju mene  ne veži više. Obećanja su pusta prašina na

4. listopada 2019. Jedno (ne)obično putovanje. Divno listopadsko jutro. Prvo ugledah osunčane roskaste prizemljene oblake, koji  me, u prvi mah asociraju na imaginarna brdašca iz neke scene nepoznatog scf filma. Prozirna maglica je obujmila grmove i nisko raslinje a sunce se ogleda u krupnim kapima rose na travi. I sve to ne bi bilo tako lijepo bez tog sunca koje sve umiva i svemu daje radost. Očima upijam ljepotu plavog neba dok putujem uz krajolike želeći upisati ove trenutke za sjećanje. Svako može uzeti ovu ljepotu za svoju dušu. Besplatno je

Cvjetanje Znaju li još procvjetati ruže Ispod prstiju Iz putenosti kože Kad zadnje putokaze sreće okreće sjeverac nemilice I zameće lišćem i prašinom tragove Kud opustjele su uvale I žurim da se stopim S   akvarelom tvojih usana Koje šute Nad nedoživljenom linijom torza... Zatamnjena je, drhtava i čeznutljiva misao o tebi Kojoj je razum tek daleka prilika koju izbjegava sresti. Misao o cvjetanju draža je i zbog nje Pomiješah strane svijeta, A   atomi srca Kao silnice Raspršile se opet svemirom...

Pobjeći od ljudi, sakriti se u noć, u tihi cvrkut ptica, uživati u mislima koje naviru poput plime. Odabirem društvo mjeseca i zvijezda i noćnu tišinu.  U tvome stihu odmaram Udomi me mjeseče, Pozlati mi bore Da u tvome sjaju sanjarim do zore. Ponudi mi krevet, Sakrij me od ljudi. U noćima tamnim prijatelj mi budi. Od lažljiva svijeta koprenom me skloni, Na jastuk se vezen uz lice prisloni. Tišinom me toplom umotaj k'o dijete Zaboravom prekrij sve tuge i sjete. Na prozoru mome nisi uzaluda, Samo zvijezde noću šetaju se tuda. Kad od zloga oka katkad se umorim Sa ljepotom tvojom šu tnjom da prozborim.

Plavo zeleni vrutak Da su se naše oči pogledale Nebo bi se moje u tvoju rijeku potopilo Možda bi te žedno u ljubavi popilo. Možda bi me tvoje svjetlucanje opilo. Da sam samo jednom tvoje oči srela Mislila bih Da sam Uz svoju rijeku sjela. Pa me očarala, Pa me osvojila I moje sunce valom potopila I zvijezde mog neba zauvijek prisvojila. I pustila mjesec da stazom zelenog žada putuje.

Svaku noć , do u kasno,    Stihove tvoje ,k'o zvijezde Pobirem po mliječnoj   stazi svemira. Mirišem cvijeće tvoje duše Što suzu mi mami. Nutrinom tvojom očarana Ja oslijepih   za druge Pa te tražim   tamo   gdje te nema. Završila moja traganja. Zarasle staze prilazne. U duši ne osta mjesta   za druge. Traženje Potražih u jutru Gdje se prva rosa našla s trnom posljednjih ruža. Kamenu cestu pronašla umorna stopala, Leptir susreo cvijet na livadama djetinjstva. Oblaci se dotakli u igrokazu Pretvarajući se u ptice, ruke, Paperjasta srca  I krila andela. Samo ja ne nađoh. Potražih iza vrata vremena, Pokucah na dovratke lanjskim snjegovima. Slijedih mirise cvjetnih vrsta Kojiima zaboravih ime A   žive samo tamo, Daleko. Pod planinama osjetih Kako vulkani šute Okovani stijenama, Vreli kao srce, Nijemi kao zaborav. I ne nađoh. Proputovah klance strme Nad kojima ptice klikćući Dozivahu snove ra

Oda jeseni Otkud toliko ljepote u tvojim opetovanim dolascima? Tvome šarmu niko ne odolijeva. Haljina ti od plamena lišća na skutima dogorjeva. Maglicom bijelom njedra ti majčinska Kao velom pokrivena. Ljepota je u danima tvojim otkrivena. Pod miškom ti se zreli vinogradi nastanili. Hladne noći u topla jutra razdanili. U tvome zagrljaju šume cvjetaju Crveno, žuto, smeđe. Zreo se nagnuo šipak  Nad stare oronule međe. Sunce ti je suputnik. Od sjaja njegova blista ti kosa zlatna Raskošna  ženo, odbjegla sa slikarskog platna. U zrelosti plodove rađaš Dok sa lica ti  ljepota pršti A lišće lagano za tobom pada I šušti….šušti. Jutros iznenada primjetnih kako je lišće na stablima kestena dobilo finu zrelu smeđu boju. Raduje me dolazak jeseni. Nekada je budila u meni teške ratne emocije i strah. Jesen je u mom životu bila predugo povezana sa teškim gubitcima i tugom. Predugo

Postoje  ljudi sa karizmom. Ono dobro  što su oni učinili za života utječući pozitivno  na ljude oko sebe ne može se nikada zaboraviti pa tako i  sami postaju legende za života a i u smrti žive preko svojih  djela. Jedna od najdražih pjesnikinja koja je obilježila moju mladost je Vesna Parun. Kada sam prvi put  na poklon dobila njenu zbirku poezije više se nisam od nje odvajala. Toliko sam je čitala da mnoge njene pjesme naučih napamet i ne htijući. I nikada se ne zasitih njene poezije. Što je duže čitam to mi je ljepša, to joj se više divim. Vesna Parun Mati čovjekova Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene. Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu. I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje, Vimenom da me je dojila zvijerka, bolje bi bilo nego žena. I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati. Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu. Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće. Procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje.

Večernji šapat Smijem li te dozvati, Prijateljice proljeća, Da zauzdaš čežnju šapatom. Raspuklinom crvenog nara Donesi boje u bijele neispisane stranice. Moji su potoci sve tiši, Moje rijeke ne grgolje veselo A proljeće je. Dovedi sa suncem Virove i brzake u moje korito I cvrkut noćnih ptica vrati mojim krošnjama. Čeka te moj polagani korak Na promrzlim alejama ispod drvoreda. Muk mi je noćni Naslagao tugu na vjeđe, Bore se napile sjete Ovog snoviđenja, životnog bunila. Zazivam tvoje prste noćnim uzdahom Da rasparaju maglenu košulju nemira. Pokaži mi noćas livade okićene mjesečinom.

Od onoga za što ste predodređeni ne možete pobjeći. Neki darovi ili talenti su nam dodijeljeni rođenjem. Kad sam bila mala voljela sam riječi. Prvi put sam osjetila tu ljubav slušajući psalme u crkvi. Za razliku od druge djece koja su se dosađivala meni su bile prelijepe te pjesme upućene Stvoritelju. Jedva sam čekala da naučim čitati da ih mogu sama živjeti i proživljavati. Tek poslije sam upoznala i zavoljela modernu poeziju. Kako je divno iskustvo voljeti književnost koja je kao lijek napaćenom biću. Kroz nju se liječim i osnažujem i zahvaljujem svakom čovjeku koji je napisao riječ vrijednu spomena i uživanja. Stablo na kojem rastu riječi Kad jednom ono bijah pustinja Kojom umorne karavane tragaše za kišom Kao i tijelo mi presahlo za kapljom života Nadvio se stih nad moju sudbu Kao oblak nad nepredvidivim pjeskom Kog su oluje rasipale po dinama. Bila je to kišna godina, Vode preplavile ljude i gradove, A mojoj žeđi nikad kraja. Slušala sam

S dolaskom prvih kiša dođoše i hladniji dani i olakšanje od ove teške omorine. Slušam razgovore znanaca o vremenu: - Došla je jesen, govore mnogi koji vole prejudicirati.  Sve je još zeleno i kalendarski ljeto traje još dvadesetak dana. To je još puno svitanja, sumraka, dana i i noći. Uvijek me godišnja doba asociraju na ljudske živote i godine. Uvijek pronađem razlog zašto još želim biti u ljetu svog života mada su i jeseni predivne i svako doba obiluje svojim ljepotama. Ljeto je puno sunca i topline, dani su dugi, noći kratke, puno je živosti. A nebo je vedro i prepuno zvijezda. Mjesec je noćas kao srp. Vidjeh ga tek na kratko. Provukao se kroz grane vrbe i krenuo ka noćnom jugu. Nestao je u zenitu ostavljajući iza sebe tek taman svod. Obrani se Reci da zavodio nisi zvijezde na svodu, Da se mjesec nije šetao s tvojim licem Iznad kukuruzišta U noćima iz Nerudinih pjesama. Reci da tvoje riječi nemaju težinu vjetra  Što mi nestašan

Nije lako živjeti smisleno svaki dan, pogotovo kad idemo  silaznom putanjom, kad je dan prekratak za ono što bismo htjeli napraviti, napisati, reći, jednostavno ostaviti trag. Uvijek moramo ostaviti prostora za nešto malo, radosno, nježno, poticajno, uznosito zbog čega će vrijediti ujutro otvoriti oči i krenuti u novi dan. Ponekad je to poezija, ponekad lijepa glazbena točka, dobra knjiga, prijateljski glas, likovna izložba ili kazališna predstava. Učiniti život radosnim znači učiniti prvenstveno nešto za drugoga...dovoljne su sasvim male sitne stvari kao ponuditi nekome mjesto u tramvaju, ljubazno se nasmiješiti u jutarnjoj gužvi pa neka se osmijeh daruje lančano ali nikada, nikada ne zaboravimo sebe, ostavimo u svojoj nutrini barem jednu slatku malu tajnu koja će nas uvijek obradovati. Tajna Svako biće u svom srcu  Neku malu tajnu ima. U samoći kad prebiva Šapuće je prostranstvima. Ispriča je jednom cvijetu Kada šutjet više neće. Tajna može da poleti

Ja ne znam ko si ti meni I zašto mi mjesec na tebe liči. Svu noć on stražari na mome prozoru I bdije nad mojim snovima. Utišava komete kad proparaju nebom, Zvijezde u kola raspoređuje. Nijem da bi rekao riječ Ja izgovaram njegove stihove u noć. Ja ne znam ko si ti meni I zašto se prešetavaš nebom S tim nasmijanim licem mjeseca... I zašto mi na prozore Šalješ noćne ptice sa najljepšim pjevom... Ali znam da je sa  tobom Moja pjesma procvjetala U novo orošeno lice lotosova  cvijeta...

Opet cvjeta cvijeće  O ne, ne umire cvijeće Prijatelju nebeskih sazviježđa. Sjeme palo na meko tlo srca Pa se livade cvjetne po njemu zašarenile Procvjetalo bijelo pa sitno kao suzica, Plavo pa zvonkoliko ko duša djetinja, Žuto pa suncoliko kao tajna iskonska I crveno latičasto poput ljubavi nježne Što se na vjetru svija i prigiba. Ne, ne umire cvijeće prijatelju gorskih ptica, Svaki novi u poeziju ispupa i procvate. Mirisom riječi opijajući dozivlje.

Igra skrivača Bila je jesen i padalo je lišće Poput bajke. Djeca su od njega Gradila hrpice za sakrivanje. Moje se srce skrivalo od bola Koji bi ga uvijek pronašao. Tebe je usud sakrio . Cijelu sam   zimu presjedila kraj prozora Misleći da ćeš doći sa pahuljama i sjevercem Koji je putovao cijele dane i noći Preko visokih planina iz našeg rodnog kraja Ali stigle su samo uspomene na krilima vjetra Što se poigraše sa zamagljenim staklom I učiniše da prozor zaplače Jer ti nisi došao. Moje se srce skrivalo od suza Čekajući proljeće Koje   je granulo pupajući silinom i ljepotom. Čekala sam te ispod rascvale trešnje nerotkinje Gdje su tvoji  koraci iz prošlosti još bili utisnuti u mekanu zemlju. Trava je bujala   čekajući zamah tvojih mišica I cvijet je u čežnji opadao. Mislila sam da me gledaš iz očiju prolaznika   I samo čekaš trenutak da se javiš . Svi su prošli a tebe

Pašeš mi

S čovjekom budi na oprezu Kad vremena proteknu kao rijeke I smire se uspomene na ljuljačci prolaznosti Pitanja dobiju odgovore. Ponovo se iz duše podignu plime ljubavi Plaveći ovo kratko postojanje. Stišavam njenu bujicu, brane postavljam Da ljubav odaslana u blatu ne bi skončala. Tiho...tiho.. Šapni dušo lišću proljetnome Ono će ti uzvratiti titrajem, Daruj je pupoljku Usrećit će te bojama i mirisom ispuniti biće, Usmjeri je suncu I grijat će te u zahvalnosti Ali s čovjekom na oprezu budi! Ta vrsta teško prepoznaje dobrotu

Bilo je hladno I pusto bez tebe Moja ljubavi. Pitala sam ptice iznad vidikovca Gdje si   ti A one su zašutjele. Pitala sam fontane i parkove, Zaustavljala prolaznike Prepoznajući te u njihovim kaputima. Fontane su ušutjele, lišće je utihnulo Prolaznici su me gledali čudno. Bilo je hladno, ljubavi A   ja sam pitala vjetrove Gdje si ti I nisam te mogla pronaći Više nikada  U jesenima.

Kasno je  Ponekad zaboraviš da kasno je Šalješ mi uzdahe i pozdrave Al proljeća  Davno prošla su I jeseni,već su tu... Ponekad sanjaš me Usne mi crvene  Ko divlje jagode Pišeš mi stihove Ljubiš mi prazne dlanove... Ali zaboraviš da kasno je I da ruže već su svenule U vrtu mladosti... Kasno je za ludosti...

Pogled u daljine Kad jednom opet pružiš   ruke iz davnog Da dosegneš moju bol, Obgrli i moje zaboravljene snove. Šapatom mi reci Kako vrijeme promjeni sve I kako su nevažne davne tlapnje Koga smo ljubili jučer, Ko će se sutra smiješiti našim portretima Uramljenim u horizonte prolaznosti. I je li bilo   tako blijedo Da smo već zaboravili sve. I više se ne pitamo Koliko može trajati Nedokučivost   ljubavi, Koliko   živjeti   pogled u daljine. Je li zauvijek prekratko?

Pjesma Pjesma Evo, cijelu   noć pjesma viče u meni. Odlazi, vrati mi san nesretnice! Njen se uzdah ruši na moje grudi, Dvije uzdrhtale grlice u bijegu, Dvije ostavljene čežnje. Moje nemirne usne noćas odgone Ptice s prozora Dok iz duše plače pjesma kao nerođeno dijete. Skidam   ti lance izdajnice. Zvonak je tvoj glas dok se lomiš kroz noć Poput stakla, Kao ptica si Što krila od stihova nose je I   krletku moga srca praznom ostavlja. Odlazi izdajnice, vrati mi san Da pokrijem suzne oči dlanovima, Da ne plašim noćne leptire.

Imena Ne budi me noću, Ne kradi mi san spokojan, Kradljivče. Zaigran si u mom srcu Kao večernji lahor u krošnjama. Tijelo mi treperi  Od tvoga glasa uzdrhtalog od čežnje. Nesanica -, dat ću ti ime nemiru slatki Ili Ključar vrata moje duše. Ne tražiš prečace, vrletima ne vrludaš, Široki i svijetli puti U srce te moje dovode. Kad uđeš, molim te Zatvori vrata  I ostani zauvijek, Ljubavi.

Neimar Voljela sam Kad si  skidao zvijezde I  pogledom  ih spuštao  na moja gola ramena. Od sjaja  njihova  gradio si mostove poput duge S koje smo, Držeći se za ruke Prosipali stihove u rijeku vremena. Dani  nemjerljivi  trajanjem Ipak su prošli. Mostovi oronuli, neimari izumrli. Od sve ljepote Na ramenima nosim Tek  ožiljke   užarenih sazviježđa.

Oči Vrelo istine u očima živi I bol života u njima se krije. Kad srce  srećom poskočit znade U očima se duša smije. Sve tuge, nade i tlapnje života U zjenici ti ko zapis stoje. Knjiga života od bola i sreće, Takve su čovječe oči tvoje. I svaka nova mala radost Iz očiju ko svjetiljka licem zablista. Olovna suza  izlije tugu U njoj živi emocija čista Jednom kad duša ti  Bogu krene Ostat će prazne očinje zjene.

Mene nemoj vezati Jer vjetru se ne stavlja ni prsten Ni niska bisera oko vrata Vjetru ne tebaju dvori Ni kočije od zlata. U krošnjama i lìšću On zaspati najslađe zna U letu pod plavim nebom Sreća je njegova sva. Mene nemoj vezati Jer vlati trave ne treba Veći biser od rose, Rađanje pjesme u suton U vjetar puštene kose. Moje je bogatstvo Kroz beskraj slobodan hod. U oku mi se ogleda svijet, U suzi nebeski svod. Ni  rječju mene  ne veži više. Obećanja su pusta prašina na putu. Radije bit ću oblaci što kiše Sloboda za dušu nedirnutu. Mene nemoj vezati.

Šeboj djetinjstva Sjećam se večeri na ledini pod zvujezdama, Osvijetljenog grada u vidiku ispred nas... Zreli su se kukuruzi njihali u poljima A zrikavci pojili neumorno. Pripadali smo zemlji  Koja nas je grijala zagrljajem sigurnosti. Opojan je bio miris šeboja U vrtu ispod bakina prozora, Neodoljiv opoj divlje ruže i pokošena sijena Dozrelog žita i grana otežalih od šljiva. Bosonogi s prašinom u nosnicama Trčali smo besciljno, možda  u susret suncu. U dlanove ulovljene dvije tri ribice Kojima nismo znali imena Vraćali smo poslije igre nazad u bistrinu potoka. Te smo dane zvali djetinjstvo Zauvijek je ostao utisnut u meku travu korak dječaka. Pejzaž  ožednio od ljetne žege Popio je radosni pjev djevojčice preplanula čela. Danas pogled starice ispraća molitvom vidike Na zarasla polja  i rijeku koja šuti u ozbiljnosti.

Maslina Šutim besmrtna kao vrijeme  Što na  na hridi u njedrima ugošćuje vjetrove, Pored mene su prolazili ljudi i svjetovi, Sirotinja i gospoda u hladu mojih grana  Tražila zaklon od ljetne žege. Cijepili su me da donosim plod I zelenilom da rađam. Na čijim sam sve stolovima poslužena kao blago I eliksir u kruh nasušni natopljena. Kolike sam samo slanošću mora okrijepila I  puninom modrine  nahranila. A meni ostade samo kamen tvrdi okrepa  I pokoja škrta kap kiše grane mi napoji. Niko ne zna koliko su bola nevere ucrtale  U kori moga staroga stabla. I zato se čudim bijelim barkama sa pučine  Što me tako radosno pozdravljaju i mašu zastavama I moru što me pokušava zagrliti utjehom. Hoće li se koje ljudsko biće dosjetiti  Da mi povije rane melemom radosti....