Šapat kroz vrijeme

Samospoznaja Nekada smo vjerovali da dobro uvijek pobjeđuje zlo, nekada kad smo bili mali i kad su nas roditelji skrivali od svakoga zla. Nekada smo mislili da je svijet prelijepo mjesto za život, dok nismo počeli odrastati i postajati  svjesni kako je zlo sveprisutno i kako pravda ponekad ne dođe na svoje ili dođe prekasno. U životu je potrebno biti pravi virtuoz da bi razabrali dobro od zla koje se tako vješto zaogrne krinkom dobrote; ili pravi kaskader da preživiš ambise i padove. Zemaljska je pravda varljiva i ne može se očekivati od čovjeka da je udijeli. Svaki čovjek gleda drugačijim očima, svaka osoba ima pred sobom drugačiju sliku jedne te iste situacije,  onakavu sliku  kakvu želi vidjeti, ponekad namjerno zavaravajući sebe a ponekad uvjetovanu njegovim rođenjem i prilikama u kojima je odrastao i sazrijevao ( ako je ikada uspio doseći zrelost ). Tek dubokim proučavanjem sebe i  samospoznajom možemo realno sagledati i druge ljude i situacije. Samospoznaja je transformac

Kosa Još dodiri tvoji meki u njoj sniju, Miris tvoje ruke još me nekad svlada I poljupci zadnji  uvojcima zriju K’o  crvene trešnje iz šumskoga hlada. K’o lahora eho vratom šapat zvoni, K’o  odbjegla ptica sa zaspalih njiva. Zatvorila vrata uspomenam‘ svim sam Ali još te kosa u uvojku sniva. Zabranit  ću vjetru da je igrom draži K’o otkose zadnje poljima kad nosi, Prišapnut ću noći da pokrije tamom Ostavljeni  dodir tu u mojoj kosi.

To nisam ja To je jato divljih pataka nastanilo moje srce Pa se svako malo Iz grudi otimlju tvome jugu, Toplini tvoga zagrljaja. To nisam ja. To je pukla ogrlica bijela iz moga sna I biseri snježni kao sazviježđa Dokotrljaju se tebi iz suzna oka dva. Ne, to nisam ja. To je vjetar otpuhao lišće breze bijele. Jesenima tvojim donijeti radost Njene su grane htjele. Nisam ja.

Ruža Čovjek je kao biljka. I on živi svoja godišnja doba. U proljeću se   rađa i raste kao nježno i krhko biće što treba njegu i ljubav da bi u ljetu procvalo najljepšim cvijetom. Tad mu je snaga nemjerljiva, mirisi neodoljivi, boje zanosne. U jeseni daje svoje prve plodove. Vjetrovi i mrazevi udaraju njegovo zrelu stabljiku sad već sklonu povijanju i naginjanju ka zemlji. Jedan po jedan list ruše mrazevi a vjetar ih raznosi u daljine sve dok potpuno ne ogoli i ne ostane sam poput stabla na pustopoljini. Zima je prestanak svega, hladnoća i led i potpuno odumiranje. Gledam ružu u svome vrtu. Skoro će kraj studenog a njen cvijet prkosi olujama i mrazevima. Oko sebe nanizala pupoljke a lišće već skoro žuto i nagriženo vremenom. Ne da se, do zadnjeg trenutka daje sve najbolje od sebe. A koliko sam joj puta odrezivala grane jer je smetala svojom djevojačkom   razmetljivošću, koliko sam je puta prenijela sa jednog mjesta na drugo misleći da će baš na tome uhvatiti više sunca. A on

Četiri doba ljubavi Kao brod nasukan na hridine ljubavi, Nemilosti oluja prepušten, Putnik sam izgubljen u vremenu. Topli pjesak tvojih obala Posteljom mi postade, (Ah, onog ljeta...) A zvijezde što se ogledale u pučini Zadnje iskre radosti. Otkrih  tvoju dušu Kao što drevna blaga otkrivaju pomorci.                                               Ali onda dođe jesen I hladne kiše padoše na usamljene obale. Uragani utrnuše svjetionik ljubavi. Ureknu me zimski vjetar Da stojim sama na dokovima Čekajući izgubljena proljeća I mašem pticama u letu.

Ne moraš imati bogatstvo da bi uživao ljepotu. Vjetar je pokrao lišće ali mrazevi su bili blagi. Dašak ljeta napaja moju žeđ za bojama. Sve me još veseli  jer lavanda miriše ljubičasto, divlja ruža sazrela u najljepšu crvenu. Još samo da upalim svijeću. Poezija je moja u bojama jeseni.

Sakrij me U zakutku srca Tamo gdje se ne gube nade I gdje mrak ne zaustavlja Poglede otete predvečerju. Jedino tamo mogu biti ono što jesam. Tiha rijeka što ljubi obale, Šum lišća u jasikama, Žica tvog  gudala Čiji se zvuk vremenom rasipa. Sakrij me u zakutke svitanja, Obrani moje snove I ne reci ništa mojim suzama Što poželješe tvoje ruke. Ne reci ništa drhtaju srca što je iznemoglo Od tolikih dana, tolikih lutanja, a  nikad preumorno da voli. Sakrij me u zakutcima svitanja Samo su jutra za me obojana spasenjem I čuvaj me kao što šuma čuva Bijele i  ogoljele breze U samoći i tišini vremena.

Budi moje jutro Već dugo te duša zaboravit' kani Pa šuti tišinom napuštenih gora. Ali svu noć opet donosi mi vjetar Stihove i ljubav na valima mora. Šapuću ti usne kroz svitanja tiha "Budi moje jutro, budi plavo, nježno Zagrli me mila uzdasima blagim Budi moje jutro, svani   neizbježno." U snovima tražim to što java ne da I suza mi samo tu na jastuk kane "Ja sam tvoje jutro, noćca oka tvoga I sunce sam što ti obasjava dane." Samo sreću za te od Boga ja   molim Jer   duša je tvoja miris moje bašte. Ljubavlju te tihom u snovima dišem Jer predmet si moje najnježnije mašte.

Budi moje sunce Dižeš me s koljena nježno i kažeš -Vrijeme je da rane prestanu boljeti, Čeka nas jesen zlatna, Nisam te prestao voljeti. Skroji mi novu haljinu od lišća i sanja Dok me ljubiš nježno u igri riječi i boja, Pod nebom od zapletenog granja Gdje bijah i ostadoh tvoja. Pogledaj me, dodirni, doživi U ovom danu što se nebu i suncu nudi. Sutra će možda doći oblaci sivi Ali danas moje sunce budi.