Da si me bio vrijedan Zašto ti moje ime još drhti na usnama Iz duše odbjeglo... Ta znaš Da sam neumorni ubojica sjećanja... Ni jednome cvijetu ne dam da procvjeta Na našim zaboravljenim livadama. Ja sam i kosac i revni žeteoc Davno započetih snova. I brana sam Postavljena pred zelenu rijeku U kojoj cvjetaju modre alge ljubavi I moje srce pretvaraju u hladni žad. Da si me bio vrijedan Izabrala bih da budem crveni cvijet Uz tvoj stari dovratak Da se sretna radujem tvojim koracima I da ponovo budem rijeka Zaljubljena, modra i tajanstvena. I da se jednog dana Ulijem u njedra tvoga oceana.
Postovi
Nema više ni starice majke, a odavno ni stare kuće koja je izgorjela u ratnom vihoru 1993. Sliku Rodna kuća djetinjstva naslikao moj brat tehnikom akvarel. Hvala ti mama Moja je tuga poput brda Što baca sjenku na pridošle dane bez tebe A moja radost Što si skinula tešku košulju bolna tijela Pretvarajući se u svjetlosno biće Snažna je poput radosti rađanja. Jer smrt promijeni sve, mama, Otvori nove vidike, donese saznanja. Rastavio nas je život A teški hod tvojih stopala Postajao je sve kraći i nemoćniji. Pitam se, jesam li postala siroče U ovim poznim godinama I mogu li biti siroče uz Oca svoga nebeskoga Koji me povjerio tebi Anđele moj, Na čuvanje. Naši zadnji zagrljaji bili su još topli Kad sam ti pomagala da staneš na noge. Rekla sam ti: - Zagrli me čvrsto oko vrata. Hodajmo zajedno, mama! I ti bi poslušala bBagoslivljajući me pritom I hvaleći moje vrline. A ne znaš, mila moja Da će ti naši zadnji zagrljaji Ostati najljepše spone naših