Šapat kroz vrijeme

Ja ne znam ko si ti meni I zašto mi mjesec na tebe liči. Svu noć on stražari na mome prozoru I bdije nad mojim snovima. Utišava komete kad proparaju nebom, Zvijezde u kola raspoređuje. Nijem da bi rekao riječ Ja izgovaram njegove stihove u noć. Ja ne znam ko si ti meni I zašto se prešetavaš nebom S tim nasmijanim licem mjeseca... I zašto mi na prozore Šalješ noćne ptice sa najljepšim pjevom... Ali znam da je sa  tobom Moja pjesma procvjetala U novo orošeno lice lotosova  cvijeta...

Opet cvjeta cvijeće  O ne, ne umire cvijeće Prijatelju nebeskih sazviježđa. Sjeme palo na meko tlo srca Pa se livade cvjetne po njemu zašarenile Procvjetalo bijelo pa sitno kao suzica, Plavo pa zvonkoliko ko duša djetinja, Žuto pa suncoliko kao tajna iskonska I crveno latičasto poput ljubavi nježne Što se na vjetru svija i prigiba. Ne, ne umire cvijeće prijatelju gorskih ptica, Svaki novi u poeziju ispupa i procvate. Mirisom riječi opijajući dozivlje.

Igra skrivača Bila je jesen i padalo je lišće Poput bajke. Djeca su od njega Gradila hrpice za sakrivanje. Moje se srce skrivalo od bola Koji bi ga uvijek pronašao. Tebe je usud sakrio . Cijelu sam   zimu presjedila kraj prozora Misleći da ćeš doći sa pahuljama i sjevercem Koji je putovao cijele dane i noći Preko visokih planina iz našeg rodnog kraja Ali stigle su samo uspomene na krilima vjetra Što se poigraše sa zamagljenim staklom I učiniše da prozor zaplače Jer ti nisi došao. Moje se srce skrivalo od suza Čekajući proljeće Koje   je granulo pupajući silinom i ljepotom. Čekala sam te ispod rascvale trešnje nerotkinje Gdje su tvoji  koraci iz prošlosti još bili utisnuti u mekanu zemlju. Trava je bujala   čekajući zamah tvojih mišica I cvijet je u čežnji opadao. Mislila sam da me gledaš iz očiju prolaznika   I samo čekaš trenutak da se javiš . Svi su prošli a tebe

Pašeš mi

S čovjekom budi na oprezu Kad vremena proteknu kao rijeke I smire se uspomene na ljuljačci prolaznosti Pitanja dobiju odgovore. Ponovo se iz duše podignu plime ljubavi Plaveći ovo kratko postojanje. Stišavam njenu bujicu, brane postavljam Da ljubav odaslana u blatu ne bi skončala. Tiho...tiho.. Šapni dušo lišću proljetnome Ono će ti uzvratiti titrajem, Daruj je pupoljku Usrećit će te bojama i mirisom ispuniti biće, Usmjeri je suncu I grijat će te u zahvalnosti Ali s čovjekom na oprezu budi! Ta vrsta teško prepoznaje dobrotu

Bilo je hladno I pusto bez tebe Moja ljubavi. Pitala sam ptice iznad vidikovca Gdje si   ti A one su zašutjele. Pitala sam fontane i parkove, Zaustavljala prolaznike Prepoznajući te u njihovim kaputima. Fontane su ušutjele, lišće je utihnulo Prolaznici su me gledali čudno. Bilo je hladno, ljubavi A   ja sam pitala vjetrove Gdje si ti I nisam te mogla pronaći Više nikada  U jesenima.

Kasno je  Ponekad zaboraviš da kasno je Šalješ mi uzdahe i pozdrave Al proljeća  Davno prošla su I jeseni,već su tu... Ponekad sanjaš me Usne mi crvene  Ko divlje jagode Pišeš mi stihove Ljubiš mi prazne dlanove... Ali zaboraviš da kasno je I da ruže već su svenule U vrtu mladosti... Kasno je za ludosti...

Pogled u daljine Kad jednom opet pružiš   ruke iz davnog Da dosegneš moju bol, Obgrli i moje zaboravljene snove. Šapatom mi reci Kako vrijeme promjeni sve I kako su nevažne davne tlapnje Koga smo ljubili jučer, Ko će se sutra smiješiti našim portretima Uramljenim u horizonte prolaznosti. I je li bilo   tako blijedo Da smo već zaboravili sve. I više se ne pitamo Koliko može trajati Nedokučivost   ljubavi, Koliko   živjeti   pogled u daljine. Je li zauvijek prekratko?

Pjesma Pjesma Evo, cijelu   noć pjesma viče u meni. Odlazi, vrati mi san nesretnice! Njen se uzdah ruši na moje grudi, Dvije uzdrhtale grlice u bijegu, Dvije ostavljene čežnje. Moje nemirne usne noćas odgone Ptice s prozora Dok iz duše plače pjesma kao nerođeno dijete. Skidam   ti lance izdajnice. Zvonak je tvoj glas dok se lomiš kroz noć Poput stakla, Kao ptica si Što krila od stihova nose je I   krletku moga srca praznom ostavlja. Odlazi izdajnice, vrati mi san Da pokrijem suzne oči dlanovima, Da ne plašim noćne leptire.

Imena Ne budi me noću, Ne kradi mi san spokojan, Kradljivče. Zaigran si u mom srcu Kao večernji lahor u krošnjama. Tijelo mi treperi  Od tvoga glasa uzdrhtalog od čežnje. Nesanica -, dat ću ti ime nemiru slatki Ili Ključar vrata moje duše. Ne tražiš prečace, vrletima ne vrludaš, Široki i svijetli puti U srce te moje dovode. Kad uđeš, molim te Zatvori vrata  I ostani zauvijek, Ljubavi.

Neimar Voljela sam Kad si  skidao zvijezde I  pogledom  ih spuštao  na moja gola ramena. Od sjaja  njihova  gradio si mostove poput duge S koje smo, Držeći se za ruke Prosipali stihove u rijeku vremena. Dani  nemjerljivi  trajanjem Ipak su prošli. Mostovi oronuli, neimari izumrli. Od sve ljepote Na ramenima nosim Tek  ožiljke   užarenih sazviježđa.

Oči Vrelo istine u očima živi I bol života u njima se krije. Kad srce  srećom poskočit znade U očima se duša smije. Sve tuge, nade i tlapnje života U zjenici ti ko zapis stoje. Knjiga života od bola i sreće, Takve su čovječe oči tvoje. I svaka nova mala radost Iz očiju ko svjetiljka licem zablista. Olovna suza  izlije tugu U njoj živi emocija čista Jednom kad duša ti  Bogu krene Ostat će prazne očinje zjene.

Mene nemoj vezati Jer vjetru se ne stavlja ni prsten Ni niska bisera oko vrata Vjetru ne tebaju dvori Ni kočije od zlata. U krošnjama i lìšću On zaspati najslađe zna U letu pod plavim nebom Sreća je njegova sva. Mene nemoj vezati Jer vlati trave ne treba Veći biser od rose, Rađanje pjesme u suton U vjetar puštene kose. Moje je bogatstvo Kroz beskraj slobodan hod. U oku mi se ogleda svijet, U suzi nebeski svod. Ni  rječju mene  ne veži više. Obećanja su pusta prašina na putu. Radije bit ću oblaci što kiše Sloboda za dušu nedirnutu. Mene nemoj vezati.

Šeboj djetinjstva Sjećam se večeri na ledini pod zvujezdama, Osvijetljenog grada u vidiku ispred nas... Zreli su se kukuruzi njihali u poljima A zrikavci pojili neumorno. Pripadali smo zemlji  Koja nas je grijala zagrljajem sigurnosti. Opojan je bio miris šeboja U vrtu ispod bakina prozora, Neodoljiv opoj divlje ruže i pokošena sijena Dozrelog žita i grana otežalih od šljiva. Bosonogi s prašinom u nosnicama Trčali smo besciljno, možda  u susret suncu. U dlanove ulovljene dvije tri ribice Kojima nismo znali imena Vraćali smo poslije igre nazad u bistrinu potoka. Te smo dane zvali djetinjstvo Zauvijek je ostao utisnut u meku travu korak dječaka. Pejzaž  ožednio od ljetne žege Popio je radosni pjev djevojčice preplanula čela. Danas pogled starice ispraća molitvom vidike Na zarasla polja  i rijeku koja šuti u ozbiljnosti.

Maslina Šutim besmrtna kao vrijeme  Što na  na hridi u njedrima ugošćuje vjetrove, Pored mene su prolazili ljudi i svjetovi, Sirotinja i gospoda u hladu mojih grana  Tražila zaklon od ljetne žege. Cijepili su me da donosim plod I zelenilom da rađam. Na čijim sam sve stolovima poslužena kao blago I eliksir u kruh nasušni natopljena. Kolike sam samo slanošću mora okrijepila I  puninom modrine  nahranila. A meni ostade samo kamen tvrdi okrepa  I pokoja škrta kap kiše grane mi napoji. Niko ne zna koliko su bola nevere ucrtale  U kori moga staroga stabla. I zato se čudim bijelim barkama sa pučine  Što me tako radosno pozdravljaju i mašu zastavama I moru što me pokušava zagrliti utjehom. Hoće li se koje ljudsko biće dosjetiti  Da mi povije rane melemom radosti....