Tako je moralo biti Kada mi nedostaješ Zatvorim oči u čežnji Kao da nekoga čekam, Nekoga zbog koga pjevušim U praznoj kući na periferiji Dok lakiram nokte u crveno. Kada mi nedostaješ Često zaboravim Da sam Ukorjenjena Poput vrbe na obali Koja nije mjesto mog rođenja Nego mjesto umiranja I da više ne mogu hodati koracima Koji bi me odveli u tvoju blizinu. Kada mi nedostaješ Noću se ispovijedam mjesecu I pričam mu priče o ljubavi. A on me ozarena lica sluša Uživajući od ljepote, Odlučan da će čuvati tajnu do kraja svijeta. Kada mi nedostaješ Ja samo prigrlim sjećanja Daleko, daleko od tvoga bića I tiho u sebi kažem: -Tako je moralo biti.
