Šapat kroz vrijeme

Cvjetanje Znaju li još procvjetati ruže Ispod prstiju Iz putenosti kože Kad zadnje putokaze sreće okreće sjeverac nemilice I zameće lišćem i prašinom tragove Kud opustjele su uvale I žurim da se stopim S   akvarelom tvojih usana Koje šute Nad nedoživljenom linijom torza... Zatamnjena je, drhtava i čeznutljiva misao o tebi Kojoj je razum tek daleka prilika koju izbjegava sresti. Misao o cvjetanju draža je i zbog nje Pomiješah strane svijeta, A   atomi srca Kao silnice Raspršile se opet svemirom...

Pobjeći od ljudi, sakriti se u noć, u tihi cvrkut ptica, uživati u mislima koje naviru poput plime. Odabirem društvo mjeseca i zvijezda i noćnu tišinu.  U tvome stihu odmaram Udomi me mjeseče, Pozlati mi bore Da u tvome sjaju sanjarim do zore. Ponudi mi krevet, Sakrij me od ljudi. U noćima tamnim prijatelj mi budi. Od lažljiva svijeta koprenom me skloni, Na jastuk se vezen uz lice prisloni. Tišinom me toplom umotaj k'o dijete Zaboravom prekrij sve tuge i sjete. Na prozoru mome nisi uzaluda, Samo zvijezde noću šetaju se tuda. Kad od zloga oka katkad se umorim Sa ljepotom tvojom šu tnjom da prozborim.

Plavo zeleni vrutak Da su se naše oči pogledale Nebo bi se moje u tvoju rijeku potopilo Možda bi te žedno u ljubavi popilo. Možda bi me tvoje svjetlucanje opilo. Da sam samo jednom tvoje oči srela Mislila bih Da sam Uz svoju rijeku sjela. Pa me očarala, Pa me osvojila I moje sunce valom potopila I zvijezde mog neba zauvijek prisvojila. I pustila mjesec da stazom zelenog žada putuje.

Svaku noć , do u kasno,    Stihove tvoje ,k'o zvijezde Pobirem po mliječnoj   stazi svemira. Mirišem cvijeće tvoje duše Što suzu mi mami. Nutrinom tvojom očarana Ja oslijepih   za druge Pa te tražim   tamo   gdje te nema. Završila moja traganja. Zarasle staze prilazne. U duši ne osta mjesta   za druge. Traženje Potražih u jutru Gdje se prva rosa našla s trnom posljednjih ruža. Kamenu cestu pronašla umorna stopala, Leptir susreo cvijet na livadama djetinjstva. Oblaci se dotakli u igrokazu Pretvarajući se u ptice, ruke, Paperjasta srca  I krila andela. Samo ja ne nađoh. Potražih iza vrata vremena, Pokucah na dovratke lanjskim snjegovima. Slijedih mirise cvjetnih vrsta Kojiima zaboravih ime A   žive samo tamo, Daleko. Pod planinama osjetih Kako vulkani šute Okovani stijenama, Vreli kao srce, Nijemi kao zaborav. I ne nađoh. Proputovah klance strme Nad kojima ptice klikćući Dozivahu snove ra

Oda jeseni Otkud toliko ljepote u tvojim opetovanim dolascima? Tvome šarmu niko ne odolijeva. Haljina ti od plamena lišća na skutima dogorjeva. Maglicom bijelom njedra ti majčinska Kao velom pokrivena. Ljepota je u danima tvojim otkrivena. Pod miškom ti se zreli vinogradi nastanili. Hladne noći u topla jutra razdanili. U tvome zagrljaju šume cvjetaju Crveno, žuto, smeđe. Zreo se nagnuo šipak  Nad stare oronule međe. Sunce ti je suputnik. Od sjaja njegova blista ti kosa zlatna Raskošna  ženo, odbjegla sa slikarskog platna. U zrelosti plodove rađaš Dok sa lica ti  ljepota pršti A lišće lagano za tobom pada I šušti….šušti. Jutros iznenada primjetnih kako je lišće na stablima kestena dobilo finu zrelu smeđu boju. Raduje me dolazak jeseni. Nekada je budila u meni teške ratne emocije i strah. Jesen je u mom životu bila predugo povezana sa teškim gubitcima i tugom. Predugo

Postoje  ljudi sa karizmom. Ono dobro  što su oni učinili za života utječući pozitivno  na ljude oko sebe ne može se nikada zaboraviti pa tako i  sami postaju legende za života a i u smrti žive preko svojih  djela. Jedna od najdražih pjesnikinja koja je obilježila moju mladost je Vesna Parun. Kada sam prvi put  na poklon dobila njenu zbirku poezije više se nisam od nje odvajala. Toliko sam je čitala da mnoge njene pjesme naučih napamet i ne htijući. I nikada se ne zasitih njene poezije. Što je duže čitam to mi je ljepša, to joj se više divim. Vesna Parun Mati čovjekova Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene. Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu. I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje, Vimenom da me je dojila zvijerka, bolje bi bilo nego žena. I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati. Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu. Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće. Procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje.

Večernji šapat Smijem li te dozvati, Prijateljice proljeća, Da zauzdaš čežnju šapatom. Raspuklinom crvenog nara Donesi boje u bijele neispisane stranice. Moji su potoci sve tiši, Moje rijeke ne grgolje veselo A proljeće je. Dovedi sa suncem Virove i brzake u moje korito I cvrkut noćnih ptica vrati mojim krošnjama. Čeka te moj polagani korak Na promrzlim alejama ispod drvoreda. Muk mi je noćni Naslagao tugu na vjeđe, Bore se napile sjete Ovog snoviđenja, životnog bunila. Zazivam tvoje prste noćnim uzdahom Da rasparaju maglenu košulju nemira. Pokaži mi noćas livade okićene mjesečinom.

Od onoga za što ste predodređeni ne možete pobjeći. Neki darovi ili talenti su nam dodijeljeni rođenjem. Kad sam bila mala voljela sam riječi. Prvi put sam osjetila tu ljubav slušajući psalme u crkvi. Za razliku od druge djece koja su se dosađivala meni su bile prelijepe te pjesme upućene Stvoritelju. Jedva sam čekala da naučim čitati da ih mogu sama živjeti i proživljavati. Tek poslije sam upoznala i zavoljela modernu poeziju. Kako je divno iskustvo voljeti književnost koja je kao lijek napaćenom biću. Kroz nju se liječim i osnažujem i zahvaljujem svakom čovjeku koji je napisao riječ vrijednu spomena i uživanja. Stablo na kojem rastu riječi Kad jednom ono bijah pustinja Kojom umorne karavane tragaše za kišom Kao i tijelo mi presahlo za kapljom života Nadvio se stih nad moju sudbu Kao oblak nad nepredvidivim pjeskom Kog su oluje rasipale po dinama. Bila je to kišna godina, Vode preplavile ljude i gradove, A mojoj žeđi nikad kraja. Slušala sam

S dolaskom prvih kiša dođoše i hladniji dani i olakšanje od ove teške omorine. Slušam razgovore znanaca o vremenu: - Došla je jesen, govore mnogi koji vole prejudicirati.  Sve je još zeleno i kalendarski ljeto traje još dvadesetak dana. To je još puno svitanja, sumraka, dana i i noći. Uvijek me godišnja doba asociraju na ljudske živote i godine. Uvijek pronađem razlog zašto još želim biti u ljetu svog života mada su i jeseni predivne i svako doba obiluje svojim ljepotama. Ljeto je puno sunca i topline, dani su dugi, noći kratke, puno je živosti. A nebo je vedro i prepuno zvijezda. Mjesec je noćas kao srp. Vidjeh ga tek na kratko. Provukao se kroz grane vrbe i krenuo ka noćnom jugu. Nestao je u zenitu ostavljajući iza sebe tek taman svod. Obrani se Reci da zavodio nisi zvijezde na svodu, Da se mjesec nije šetao s tvojim licem Iznad kukuruzišta U noćima iz Nerudinih pjesama. Reci da tvoje riječi nemaju težinu vjetra  Što mi nestašan

Nije lako živjeti smisleno svaki dan, pogotovo kad idemo  silaznom putanjom, kad je dan prekratak za ono što bismo htjeli napraviti, napisati, reći, jednostavno ostaviti trag. Uvijek moramo ostaviti prostora za nešto malo, radosno, nježno, poticajno, uznosito zbog čega će vrijediti ujutro otvoriti oči i krenuti u novi dan. Ponekad je to poezija, ponekad lijepa glazbena točka, dobra knjiga, prijateljski glas, likovna izložba ili kazališna predstava. Učiniti život radosnim znači učiniti prvenstveno nešto za drugoga...dovoljne su sasvim male sitne stvari kao ponuditi nekome mjesto u tramvaju, ljubazno se nasmiješiti u jutarnjoj gužvi pa neka se osmijeh daruje lančano ali nikada, nikada ne zaboravimo sebe, ostavimo u svojoj nutrini barem jednu slatku malu tajnu koja će nas uvijek obradovati. Tajna Svako biće u svom srcu  Neku malu tajnu ima. U samoći kad prebiva Šapuće je prostranstvima. Ispriča je jednom cvijetu Kada šutjet više neće. Tajna može da poleti