Šapat kroz vrijeme

Čini se kao da smo o životu rekli sve, puno toga je napisano i izrečeno. Samo se o smrti  vrlo malo zna. Ono što je sasvim sigurno i izvjesno je   da je ona dio životnog repertoara, da je neminovna i da će sigurno doći. Spoznaje oslobađaju čovjeka od straha. Predodređeni smo za umiranje i bilo bi besmisleno kada bi to bio kraj.   Život je avantura koja brzo završi i koliko god da je prepreka i nevolja u tom životu svi želimo ostati što duže na tom nepredvidljivom putu. Ali, ja vjerujem da živimo život zbog uzvišenije spoznaje u koju dolazimo kroz umiranje.   Kao što   priroda u jesen skida svoje iznošeno ruho da bi u proljeću zasjala novim sjajem, tako i ljudi na kraju života skidaju teški oklop propadljivog tijela doživljavajući slobodu i let duše u vječnu svjetlost. Pogled u vječnost Jesen je stigla,   neminovna Da   travama uzme   zanosnu mladost I nevjernim pokaže da vrijeme je ono Što pregrštem dijeli i tugu i radost. Srebrne kose

Ptica koja umire pjevajući Tražila sam te Kao što žedan putnik za izvorom traga i žudi Svi mi putevi bijahu strani A odmorišta nepoznata Noći su hladne padale na moja ramena Kao teret iskonski A jutra bijela i bezbojna Dolazila u svom neminovnom hodu kroz život. Poslije tebe radost me spozna I nastani se u meni Kao topla ptica Puna svakojakog perja i cvrkuta. I sve bi bilo dobro Da  u blizini nije rastao grm prepun trnja. Bila je to ptica koja umire pjevajući.

Sloboda je za mene jedno od najvažnijih ljudskih prava. Sloboda garantira da živiš istinu u životu, da cijeniš sebe kao dostojanstveno stvaralačko  i neovisno ljudsko biće a istovremeno pripadaš zajednici na zdrav i moralan način, obogaćujući je svojim znanjem i iskustvom. Sloboda može pametnima biti inspiracija a glupima samouništenje. Rekoše jednom " Ni previše slobode nije dobro" ali to izmišliše oni koji je ne žive s ljubavlju i odanošću  ispravnim idealima. Mene nemoj vezati Jer vjetru se ne stavlja ni prsten Ni niska bisera oko vrata. Vjetru ne tebaju dvori Ni kočije od zlata. U krošnjama i lìšću On zaspati najslađe zna. U letu pod plavim nebom Sreća je njegova sva. Mene nemoj vezati Jer vlati trave ne treba Veći biser od rose, Rađanje pjesme u suton U vjetar puštene kose. Bogatstvo je mojoj duši Kroz beskraj slobodan hod. U oku mi se ogleda svijet, I  zvjezdan  nebeski svod. Ni rječju mene  ne veži više. Obećanja su pusta prašina na

4. listopada 2019. Jedno (ne)obično putovanje. Divno listopadsko jutro. Prvo ugledah osunčane roskaste prizemljene oblake, koji  me, u prvi mah asociraju na imaginarna brdašca iz neke scene nepoznatog scf filma. Prozirna maglica je obujmila grmove i nisko raslinje a sunce se ogleda u krupnim kapima rose na travi. I sve to ne bi bilo tako lijepo bez tog sunca koje sve umiva i svemu daje radost. Očima upijam ljepotu plavog neba dok putujem uz krajolike želeći upisati ove trenutke za sjećanje. Svako može uzeti ovu ljepotu za svoju dušu. Besplatno je