Šapat kroz vrijeme

  Zvjezdice Zvjezdanim prahom oči duše otvaraš, Tvoje prazne ruke puninu donose. Bokori divlji u srcu cvjetaju A suze tek trag su bezdana. Dok si daleko, ipak si srcu blizu. Dok tražiš me, mojim traganjima je kraj. Dok u zvijezde gledaš ja kradem im malo tebe. Jesenska si radost mojim perivojima. Vjetrovi su andeli što dahom me tvojim Kraj uzglavlja nagrade. I dok me miluju dušom tvojom U predvečerje Ja jesen volim i zimama se radujem.

  Zadnji sanjar Ja sam valjda zadnji sanjar Na jesenjem kalendaru gubilišta, Izgubljenih snova, Samo kišama vjeran I vjetru što zadnji je šetač Ispod mokrih drvoreda. Ponekad, Nade ostaju iza mene Povrijeđene tišinom I čekanjem I maštanjem O zadnjim utočištima za uplašene srne. Ja sam sigurno zadnji sanjar Na beskrajnim putanjama stihova.

  Volim Ja volim pjevati o cvijeću I misliti da si moja potočnica Skrivena u tajnim livadama duše. Ja volim bajke iz djetinjstva I čudna stvorenja iz začaranih šuma, Vile i patuljke zaboravljene U žurbi nadošlog vremena, U vrevi grada u kojem sam tvoja. Volim pjevati o godinama Ugniježdenim u tvojim rukama kojima daješ mir mojim skrivenim nemirima. Volim te voljeti tako Otetog od prolaznosti Šutnjom I pjesmom Što nas je u radost zaplela.

S tobom sam Možda smo daleko Ali osjećam dar si stvaran kao noć, Noć u kojoj ne bih smjela izreći neke riječi... S tobom sam, Kad si sam I kad me trebaš. S tobom sam Jer k sebi više ne dolazim. Zaboravih tko sam Jer zov tvoje duše je glasniji od mog razuma I ljepši od svakoga sna. S tobom sam u noći U kojoj ti ne mogu reći sve, Ali ti sve znaš.

Ptica Hoće li se otvoriti krletka Da uzdrhtala i slaba krene na let? Može li se letjeti krila slomljenih Pjevati uzdrhtala glasa? Daleko su visine I sunce zove... Tek pijuk lagan Slabi je glas duše. Ko će slomljenim krilima poleta dati, Ko obristi suzu iz krajička oka? Da li još strahove u duši nosi Na bosim nogama lance nevidljive? Još gleda u procvale grane Nemoćna da se vine I osjeti miris cvijeta I vjetar u krilima. Pogledima samo miluje nebo Plavetnila željna, ranjena..

  Pravo Imam li pravo na tvoje dlanove, Tvoja stopalaa dal' pokazuju put? Kodovima tajnim u misao se upisuješ. Zašto mi u plavo bojaš obzorja, Zašto mi svijet u očima donosiš... Širine, dubine predamnom otvaraš? Imam li pravo na tvoje biće, Na svitanja u kojima se budiš U zalascima smijem li te čekati? Za koga te stvorio Bog, Zašto te ljubavlju nazvao? Imam li prava na tvoje dlanove?

  Pitanja Ako sačuvam besane noći I bijjela razgrnuta jutra Samo za tvoje ruke... Hoćeš li... Ako utišam riječi duše I u biserne školjke pohranim uzdahe... Možeš li... Ako snjegovi dođu ranije I u njima te ne bude... Kako ću... Hoće li zime doći za jesenima Kao i prije.. Hoće li nas opet buditi proljeća Kad koraci ti utihnu u daljinama I dani zametu nedostajanje...

  Mimoze Iz procjepa kamenih došle su Kao suze andjela Što proljeća dah, rukom tvojom U srce mi zadjenuše. Oči su ti ogledalo pučine U kojem cvjetaju akacije, Dar ljubavi nježne Na dlanovima donosiš. Sitne i meke poljupce daljina Nježnošću zlatnom po kosi mi prosipaš Opijaš šaptom mediterana Gdje snovi se naši ugnijezdiše. Nježne su poput ljubavi tvoje Meke poput puti žene Tvojih su ruku dodiri nježni, U čaši vode dar tvoj procvali.

Potres Umjesto zvijezda Sjaje zaleđene pahulje na prozoru. Bjelinom noćno nebo liječi blatnjavu zemlju, Pokriva otisak sporih  koraka  Umornih staraca i djece. Preplašena ljudska vrsta jeca  Nad stalnim krikom prirode što ruši. U zemlji se procjepi rastvaraju. Utroba riga pijesak i gejzire. Snijeg pada na srušene gradove i sela. Pokriva stabla i šume. Ceste sjaje pod noćnim svjetlom Uličnih svjetiljki.  Neka zaspe dijete dok mu majka Tiho zimske bajke govori. Neka se zagrle starci u tišini Dok vjetar snijegom pute zameće. Neka odahnu otac i majka Pred usnulim strahom preplašenog djeteta. Neka i srna u šumi svoj spokoj pronađe. Zaspimo pokriveni bjelinom I čekajmo proljeće Jer u proljeće,  Kad ševa zapjeva i gaj prolista Sve je ljepše i lakše.